Danas, u srijedu 09. siječnja, prigodno se obilježava 25. obljetnicu stradanja 27 hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a u Buhinim Kućama kod Viteza. O okolnostima u kojima se taj zločin dogodio, kao i uzrocima bošnjačko-hrvatskog sukoba za HRsvijet govori Hrvoje Mandić, povjesničar u Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskog rata u BiH u Mostaru.
-Da bi shvatili povijesni kontekst pokolja nad hrvatskim civilima i vojnicima u Buhinim kućama, kod Viteza, počinjenog od strane pripadnika Armije BiH, 9. siječnja 1993., nužno je predstaviti tadašnju vojnu situaciju u Srednjoj Bosni i ukazati na strateške ciljeve Armije BiH. Za presjek vojnog i političkog stanja na tom prostoru krajem 1993. i početkom 1994. godine koristit ću se najnovijim historiografskim djelima, riječ je o knjizi povjesničara Davora Marijana „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od1992. do 1994.“ i politologa Miroslava Tuđmana „Druga strana Rubikona. Politička strategija Alije Izetbegovića“ – stava je povjesničar Hrvoje Mandić, povjesničar u Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskog rata u BiH u Mostaru,
Određeni povjesničari i politolozi su stava kako je Alija Izetbefović iskoristio određene rezolucije VS UN-a i postrojbe Armije BiH iz istočne Bosne prebacio u Središnju Bosnu?
-Politička i vojna nesnošljivost između Muslimana i Hrvata, uvjetovana različitim gledištima na budući unutarnji ustroj BiH, odnosno oružani sukobi niskog intenziteta između Armije BiH i HVO-a, pretvorili su se u krvavi vojni sukob u vrijeme trajanja mirovnih pregovora pod Vance – Owenovim vodstvom. Vijeće sigurnosti UN-a, 6. svibnja 1993. donijelo je rezoluciju br. 824 kojom se kao i rezolucijom br. 819, od svih sukobljenih strana zahtijevalo da Srebrenicu, Goražde, Žepu, Sarajevo i Bihać tretiraju kao zaštićene zone. Upravo je takva odluka Vijeća sigurnosti UN-a od strane tadašnjeg muslimanskog političkog i vojnog vodstva iskorištena za usmjeravanje glavnine snaga Armije BiH iz tog područja na područje Srednje Bosne i sjeverne Hercegovine. Kad se tome doda činjenica da su nakon pada Jajca postrojbe Armije BiH iz tok područja također završile na području Srednje Bosne, kao i veliki broj civila protjeranih iz područja banjalučke regije, bilo je očito kako će doći do sukoba – podsjeća Mandić.
Bez obzira što je Središnja Bosna bila u potpunom okruženju Armije BiH, već koncem devedesetih u javnost je plasirana teza o navodnoj agresiji Republike Hrvatske. Kako na to gledate?
– Analizirajući dostupnu dokumentaciju i uvažavajući struku, stava sam da je tadašnje muslimansko vojno i političko vodstvo imalo pet zacrtanih strateških ciljeva: apsolutni vojni i politički nadzor nad zemljopisnim središtem države, apsolutni vojni i politički nadzor nad glavnim gradom Sarajevom, osiguranje prometnih pravaca dolinom Neretve prema Jadranskom moru, osiguranje izlaza na rijeku Savu, te osiguranje horizontalne komunikacije između Sarajeva i Bihaća. Gledajući to ovako, čak tri od pet strateških ciljeva Armije BiH izravno su vezani za prostor Srednje Bosne a jedan za prostor Sjeverne Hercegovine. Podsjećanja radi, upravo je na tom području vođena većina vojnih operacija tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba. I upravo na tom području počinjen je najveći broj zločina. Problem je što se istraživanju i sankcioniranju tih zločina ne pristupa na isti način – navodi Mandić.
A teze o “dvije agresije” na BiH?
– Kad govorimo o ključnim segmentima hrvatsko-bošnjačkog sukoba, dojam je da se tom pitanju pristupa površno i amaterski. Za svaki rat, pa tako i ovaj, ključno je utvrditi njegov uzrok i povod. Stavite s jedne strane tezu o navodnoj agresiji Republike Hrvatske a s druge strateške ciljeve tadašnjeg muslimanskog vodstva i vidjet ćete koja će opcija proći sve zahtjevne testove. Osobno sam sklon stavu onih znanstvenika koji tvrde da su uzroci bošnjačko-hrvatskog sukoba strateške naravi i različitih gledištima na budući ustroj BiH, što je i danas dominantna tema u odnosima između Bošnjaka i Hrvata na području BiH – istaknuo je Mandić.
Recimo da su to uzroci bošnjačko-hrvatskog sukoba, gdje vidite povod?
-Povijesne činjenice pokazuju da bošnjačko političko vodstvo samo dijelom prihvatilo Cutilierov plan, koji je predviđao plan federalizacije ove države i njezino međunarodno priznanje. Slično je i sa Vance-Owenovim planom koji je Alija Izetbegović načelno prihvatio ali ga je vrh Armije BiH, navodno samoincijativno, odbio i pokrenuo vojnu opciju napada na Hrvate u Srednjoj Bosni. Sve ukazuje da je povod za izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba upravo u Vance-Owenovom planu.[1] Činjenica da se taj sukob vodio isključivo u zemljopisnom središtu države i na tzv. neretvanskom pravcu je sasvim dovoljan pokazatelj za izvlačenje mnogih zaključaka. – navodi Mandić.
Prostor Središnje Bosne jednoj i drugoj strani je bio zanimljiv i zbog niza tvornica namjenske proizvodnje nekadašnje JNA?
-Da, “Slavko Rodić” u Bugojnu, “Bratstvo” u Novom Travniku i “Vitezit”, odnosno tvornici eksploziva Slobodan Princip Seljo (kratica „SPS“) u Vitezu, te “Igman” u Konjicu bile su od strateškog značaja za opstanak Armije BiH. Stoga u kasno proljeće i ljeto 1993. najjače sukobe HVO-a i Armije BiH imamo upravo na tim područjima – navodi Mandić.
Gdje nalazite uporište za takve tvrdnje?
-Čitav je niz eminentnih stručnjaka upozoravalo na to. Na savjetovanju Glavnog Štaba Armije BiH s komandantima korpusa 21. kolovoza 1993. u Zenici Sefer Halilović jer rekao „kako sa Vitezom zaokružuju sistem vojne industrije u našoj državi… Onda imamo kompletan lanac u našim rukama… Kada bi sada bilo pitanje: kuća ti gori, da li gasiti kuću ili uzeti Vitez? Ja bih se odlučio prije za Vitez. Sa Vitezom zaokružujemo namjensku proizvodnju“?[2]
Zanimljivo, niti jedan od komandanta ABiH nije predlagao napadna djelovanja prema VRS nego su im prioritetni ciljevi bili hrvatske enklave u Srednjoj Bosni i komunikacijski pravac dolinom Neretve prema Mostaru i Jadranskom moru. Odstranjenjem Hrvata iz Srednje Bosne ABiH stavila bi pod kontrolu vojno-industrijske komplekse a etničkim čišćenjem Hrvata iz Srednje Bosne cijela jedna provincija po Vance-Owenovom planu mora pripasti Muslimanima što bi za posljedicu imalo da je njihov teritorij ne samo veći nego nacionalno i strateški kompaktniji.[3] – ocijenio je Mandić.
Važno je sagledati i obostrani raspored snaga HVO-a i Armije BiH i njihovu brojnost na tom prostoru!
-Kad je riječ o vojnoj rasporedu treba istaknuti da se rat u Lašvanskoj dolini vodio u dvostrukom okruženju. Snage HVO-a bile su u okruženju ABiH, dok je potonja bila u okruženju VRS i HVO-a. Zauzimanjem Travnika i Bugojna ABiH okružila je HVO u Lašvansko-Lepeničkoj dolini na području oko Busovače, Viteza i dijela Novog Travnika tako da je HVO počeo život u okruženju s oko 6000 vojnika okruženih višestruko brojnijim muslimanskim snagama. Snage Armije BiH čitavo su razdoblje hrvatsko-bošnjačkog sukoba bile u ofenzivi i stalnim su napadnim akcijama pokušavale usitniti taj prostor na više malih enklava. Dakle, na tom prostoru karakteristično je bilo poziciono ratovanje, gdje su se postrojbe HVO-a branile u kompaktnom prostoru širine 3-10 km i dubine 10-12 km što je mogućnost manevra svodilo na nisku razinu, dok su snage Armije BiH išle na presjecanje tog prostora.[4]Zanimljivo je da su se upravo u tim pokušajima događali i zločini – ocijenio je Mandić.
Kakav je bio odnos snaga?
-Na području općine Vitez u ljeto 1993. godine Operativna grupa Bosanska Krajina (OZ BK) Armije BiH angažirala je snage 17. krajiške, 303., 325., a kasnije 306. i 314. motorizirane brigade. S druge strane u općini „Vitez“ HVO je bio znatno „tanji“, a obranu je preuzela Viteška brigada koja je brojala 2210 pripadnika.[5] – ističe Mandić.
Rekli ste da je HVO djelovao pozicijski. Znači Armija BiH u Središnjoj Bosni djeluje napadno?
-Nakon ovladavanja Bugojnom i Travnikom, vojni i politički vrh naredio je Komandi OG BK 7. kolovoza 1993. da pokrenu napadnu operaciju na grad Vitez i okolicu pod kodnim imenom „Oprez“ čiji je cilj bio razbiti HVO na širem području Viteza i Novog Travnika i zauzeti tvornice “Vitezit” u Vitezu i “Bratstvo” u Novom Travniku. U borbama u kolovozu, rujnu i listopadu snage ABiH uz pomoć oklopa nisu uspjele ovladati prostorom Viteza i Novog Travnika. HVO je izvodio nekoliko protuudara kojom je uspio odbaciti ABiH na početne postave. To je imalo za posljedicu da su se postrojbe HVO-a iscrpljivale i trošile i onako skromnu zalihu streljiva. Slijedilo je jedno dugo razdoblje u kojem Armija BiH nije napadala jer se prestrojavala i pripremala za novu napadnu operaciju i potpuno uništenje HVO-a u dolini Lašve.[6] – navodi povjesničar Mandić.
Dakle, u zimu 1993. slijedi završini pokušaj udara Armije BiH na hrvatsku enklavu u Središnjoj Bosni?
-Od sredine studenog 1993. godine 3. korpus ABiH pripremao je izvesti operaciju “Prozor 93” koja je za cilj imala spajanje s okruženim snagama Armije BiH u Starom Vitezu. Prema zapovijedi komande 3. korpusa od 16. prosinca 1993. zadatak je bio „razbiti ustaške snage na pravcima napada, deblokirati Stari Vitez i tvornicu SPS Vitez, što je uključivalo i potpuno blokiranje svih prometnica „između Busovače, Viteza i Novog Travnika. U gotovosti za izvršenje narednog zadatka potpuno razbijanje ustaških snaga u navedenim rejonima i oslobađanje okupiranih gradova“. Navedeni korpus ABiH angažirao je postrojbe OG BK, Taktičku grupu Alfa i postrojbe 314. brdske brigade ABiH. Upravo su postrojbe OG Bosnske Krajine imale zadatak uništiti HVO u području Novog Travnika, Nove Bile i Viteza.[7] Operacija pod imenom Prozor 93 počela je ujutro 22. prosinca 1993. a Taktička grupa „Sjever“ u sastavu OG BK Armije BiH istog dana probila je crtu obrane HVO-a u području Križančeva sela likvidirala je 64 hrvatska civila i pripadnika HVO-a.[8] – podsjeća Mandić.
Upravo u tim napadnim operacijama dogodili su se zločini Armije BiH nad hrvatskim civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a u Križančevom selu i Buhinim kućama?
– Postrojbe ABiH iskoristila su ujutro 9. siječnja 1994. gustu maglu i u napadu iz Sivirinog Sela probile crtu obrane Viteške brigade HVO-a u Buhinim kućama i presjekle prometnicu Vitez – Busovača. Na prostoru Buhinih kuća HVO je izgubio prostor 150 x 100 na kojem je bilo trideset kuća. Tog dana pripadnici ABiH pobile su u Buhinim Kućama 27 hrvatskih civila i zarobljenij pripadnika HVO-a
Isti dan HVO je u protunapadu do 19 sati uspio vratiti 11 kuća. Na južnom dijelu viteškog bojišta ABiH je zauzela četiri rova na području Sofe i crtu širine 100 metara i odbila nekoliko pokušaja HVO-a da vrati izgubljeno područje. Snage ABiH snažnom topničkom vatrom tukli su po crti obrane HVO-a i gradskom središtu Viteza gdje je do 20 sati palo više od stotinu projektila. Tijekom noći 9./10. siječnja HVO se prestrojio i sutradan u protunapadu vratio pet objekata u Buhinim kućama čime je omeo planirani napad OG BK na Vitez. Viteška brigada HVO-a je do 14. siječnja u području Sofe vratila i dio ranije izgubljenog prostora. OG BK ABiH nije bila u stanju za nastavak napada, a to potvrđuje masovno dezertiranje muslimanskih vojnika 15. siječnja s crte bojišta. Napadne operacije ABiH na području Srednje Bosne nastavljene su do travnja 1994. godine odnosno do potpisivanja Washingtonskog sporazuma – navodi Mandić.
Uz čitav niz zločina nad hrvatskim civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a, koje su posljedice hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Središnjoj Bosni?
-Posljedica tih operacija je etničko čišćenje Hrvata iz Srednje Bosne. Ukupno je izbjeglo i protjerano 152.950 Hrvata, ubijena je 1051 civilna osoba, od toga 121 dijete, a ubijeno je 644 zarobljenih vojnika HVO čime dolazimo 1695 ubijenih hrvatskih civila i vojnika prema dostupnoj historiografskoj dokumentaciji.[9]Uz kazano, važno je napomenuti da se spomenuti sukob nastavio i nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Istina, sukob više nije oružani ali je nastavljen … – navodi Mandić.
Kako do rješenja?
– Postizanjem pravednog i samoodrživog političkog rješenja kojim će biti zadovoljna sva tri naroda, a samim tim i većina građana BiH, prestat će potreba za svim oblicima razračunavanja u BiH – zaključuje Mandić.
M. Jurković/Hrsvijet
[1] I. Zlopaša, Politička sudbina Hrvata u BiH, 59-66.
[2] Davor Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994. (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2018.), 350. Usporedi: Miroslav Tuđman, Druga strana Rubikona. Politička strategija Alije Izetbegovića (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2017.), 354.
[3] M. Tuđman, Druga strana Rubikona. Politička strategija Alije Izetbegovića (, 355.
[4] D.Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994., 344-345.
[5] Isto, 346-350.
[6] Isto, 351-356.
[7] Isto, 356.
[8] Isto, 357-359.
[9] M. Tuđman, Druga strana Rubikona. Politička strategija Alije Izetbegovića, 362.
