Ekonomski, politički, čak i moralno – bosanskohercegovački Hrvati su desetkovani i uništeni. Teško je to popraviti. Gotovo nemoguće, cijeli slučaj djeluje lišeno svake nade.Kao što je Camusov stranac bio lišen smisla, tako su i Hrvati u BiH lišeni nade.
Gotovo ništa i ne čine da malo porade na tom. Ima pojedinaca koji nešto pokušavaju, guraju se mimo sustava, bacaju teze i ideje, pokušavaju djelovati. Uglavnom o svom trošku.
Kada je u pitanju Zagreb ili Hrvatska, ako prosječan stanovnik zna nešto o Hrvatima u BiH njemu će se, kao da ga je namještao neki SEO stručnjak, upaliti samo ključne riječi: Hercegovci. Lopovi. Bosna. Ćevapi. Izborni zakon. Komšić. Čović.
Piše: Ivan Crnjac/Blog, Večernji list
Probleme ljudi koji stvarno žive u BiH i pokušavaju djelovati unutar te iste BiH gotovo nitko ne razumije.
Prije nekoliko dana, točnije 16. ožujka, u Sarajevu je upucan čovjek ispred kuće. Riječ je o Mateju Živkoviću. Radio je u jednoj od najvažnijih financijskih institucija u državi – Komisiji za vrijednosne papire Federacije BiH.
Živković je ugledan ekonomist, živi i radi na relaciji Osijek – Sarajevo, ima obitelj. I Hrvat je.
Pogođen više puta
Hrvat u koga je netko ispalio više metaka, pogodivši ga u predjelu trbuha i nogu, Hrvat koji je upucan na kućnom pragu, u maniri američkih kriminalističkih filmova.
Glavna urednica sarajevskog Oslobođenja Vildana Selimbegović posvetila je tekst cijelom ovom slučaju pojasnivši potencijalne uzroke atentata na Živkovića. Kada je Živković ranjen, prije nekoliko dana, tako se to potrefilo, kad hoće da se tako potrefi, otprilike u isto vrijeme sam zaprimljen na liječenje u mostarsku bolnicu.
Zvao me tada jedan prijatelj i kolega novinar da mi priopći što se dogodilo jer zna da se sa Živkovićem poznajem. Informacija o događaju, iako sada zvuči kao patetika koje se ne bi posramila niti vrla bh. ambasadorica, me potresla jednako kao i činjenica da sam nekoliko dana osuđen na ležanje u bolnici.
Sa Živkovićem sam surađivao posljednje dvije i pol godine povremeno, radio je nešto za jedan moj projekt, volonterski, dakako, kako to ljudi njegova kalibra uobičavaju kada vide da se nečem vrijedi posvetiti. Čuli smo se svega nekoliko dana prije atentata i ničim nije dao naslutiti kako mu je i 15. veljače, manje od mjesec dana kad smo se čuli, život, također, bio ugrožen.
To je takav čovjek. Dobroćudan, šutljiv, tih, vraški inteligentan i lišen lažne skromnosti. On točno zna koliko je vrijedilo i koliko vrijedi ono što je radio i nikada nećete doživjeti da vam time maše ispred nosa kako pijani svatovi mašu krpama kad noć malo odmakne, ali isto tako nećete doživjeti ni lažnu skromnost.
A osobno držim da je odsutnost lažne skromnosti jedna od najvećih vrlina koje čovjek može imati u ovo ludo vrijeme.
Upucan je, ponovimo, Hrvat u Sarajevu. Više puta. U predjelu trbuha i nogu. I prava je sreća da je ostao živ. Jedan metak, samo da je malo skrenuo, mogao je probiti na “pravom” mjestu jetru ili srce.
Drugi, samo da je malo skrenuo s puta, pogodio bi bedrenu arteriju i Živković bi iskrvario poput pseta, nitko se ne bi trebao ni sagnuti nada nj čak i da formalno opipa puls.
Srećom, to se nije dogodilo. Osim što profesionalno radi na jednoj odgovornoj funkciji i u jednoj od najvažnijih institucija u cijeloj državi, Živković je privatno – Hrvat.
Da pojasnimo. Dakle, Matejevo hrvatstvo, i ovo je sada moj osobni dojam, da me ne bi neki lovili za izraz, nije odraz samo mjesta njegovog rođenja ili puke pripadnosti hrvatskoj naciji. On je bh. Hrvat u politčkom smislu i vrlo je vrijedan kao takav upravo zato jer mu je radno mjesto u Sarajevu.
Nema kompleks od svog hrvatstva. Ne ide u krajnosti. Činjenicu da je Hrvat ne odbacuje poput nekih niti istom trguje, ne ide k tomu da se kao sarajevski Hrvat nametne pa zauzme neke pozicije koje su prirodno prazne od poslijeratnih zbivanja, ali ne ide ni prema tomu da se prilagodi većinskom narativu političkoga Sarajeva. Ukratko, ako se to uopće može reći, Živković je pravi Hrvat.
I tu dolazimo do ogromnog problema. Tko je ikada pogledao neki mafijaški film ili samo koristio dio razuma koji ima, zna da su posljedice svakog atentata uglavnom financijske prirode i da iza svega leži novac.
Malo je vjerojatno da je u Mateja pucano zato što je on Hrvat i u nacionalnom i u političkom smislu, ali je reakcija ostalih bh. Hrvata nakon ovog događaja poprilično užasavajuća.
Izostanak reakcije
Umjesto da se tri sata nakon napada organizirala izvanredna tiskovna konferencija – usred Sarajeva – na kojoj bi se skupili svi iz Hrvatskoga narodnoga sabora, umjesto da je idućih nekoliko dana samo to bila vijest i da se samo o tomu pričalo i na HRT-u i na Radio-televiziji Herceg Bosne – kako je usred Sarajave upucan Hrvat – jer jest – ne zbog, dakle, nabijanja netrpeljivosti prema Sarajevu ili nehrvatima koji tamo žive, nego zbog istinoljubivosti – Hrvati, organizacijski, nisu uradili ništa.
Reagirao je tek nekoliko dana nakon Marinko Čavara, dugogodišnji HDZ kadar i predsjednik Federacije, jedan u moru činovnika koji ima funkciju, ali koja, sama po sebi, ne znači apsolutno ništa jer nema posebnih ovlasti. Atentat se, da se ironija još malo poigra s hrvatskim narodom, dogodio na godišnjicu atentata u kojem je autobombom raznesen Jozo Leutar koji je također bio Hrvat, hrvatski kadar u Sarajevu i čovjek koji je vjerovao, baš poput Živkovića, a što je izvrsno primijetila i Selimbegović, da se s kriminalnom u glavnom bh. gradu može obračunati i da će institucije raditi svoj posao.
Neće. Jer ova država nema institucija, a još manje ih ima, što formalno što neformalno, hrvatski narod.
Ako Matejev nesuđeni ubojica ne bude previše šlampav ili ako se ne preda sam, nikada se neće otkriti ni tko je on ni tko je nalogodavac.To je jednostavno realnost Bosne i Hercegovine te tuga hrvatskog naroda u BiH.Naroda koji je politički, ekonomski, duhovno i moralno toliko desetkovan da ne zna ni reagirati na pravi način kada se u srcu glavnog grada puca u njegovog pripadnika usred bijela dana.
U dušu hrvatskog naroda u BiH je, čini se, pucano davno. Slučajevi poput Matejevog na to samo podsjete i pokažu nam koliko smo nisko pali.
Zamislite da je u Londonu upucan netko iz Sjeverne Irske. Netko tko vjeruje da će institucije u Londonu raditi svoj posao, netko tko radi u jednoj od njih, ali je, što rođenjem, što izborom i političkim opredjeljenjem – samosvjesni Sjeverni Irac.
Vrisak.info
