-Potreban nam je jak član Predsjedništva BiH iz bošnjačkog naroda iza kojeg stoji jaka stranka jer samo takav član ima mogućnost da njegov veto bude prihvaćen u Domu naroda Parlamenta FBiH i da spriječi donošenje odluka koje su štetne po BiH- jedan je od argumenata kojeg je Šefik Džaferović, kandidat SDA za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH upotrijebio na sinoćnjem skupu u Kladnju kako bi uvjerio birače da glasuju upravo za njega.
Ova Džaferovićeva izjava poslužila nam je kao šlagvort za analizu u kojoj ćemo pokazati da je Ustav BiH Predsjedništvo BiH zamislio kao najviše predstavništvo tri konstitutivna i jednakopravna naroda u BiH, a ne predstavništvo građana, ili tek pripadnika naroda.
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Naime, iako se prema Izbornom zakonu BiH članovi Predsjedništva BiH biraju; jedan iz Republike Srpske “iz reda srpskog naroda” i dva iz Federacije BiH “iz reda hrvatskog” i iz “reda bošnjačkog naroda” u Ustavu BiH se može naći niz dokaza koje opovrgavaju tvrdnje da je dovoljno da izabrani član Predsjedništva BiH bude pripadnik nekog naroda, a da ne mora biti i izabran od naroda kojem pripada. Odnosno podupire tezu da trojica članova Predsjedništva BiH trebaju predstavljati tri konstitutivna naroda. A predstavljati narod, i to je suština demokracije, može samo onaj kojeg taj narod izabere voljom većine svojih pripadnika- birača, na izborima.
Drugačije rečeno, već i površnim čitanjem Ustava BiH lako se može zaključiti kako je u suprotnosti s tim najvišim pravnim aktom naše zemlje izbor predstavnika jednog naroda glasovima drugog, što omogućava postojeći Izborni zakon BiH.
Naime, da su pisci i potpisnici Akeksa 4 Daytonskog mirovnog sporazuma (Ustav BiH) htjeli da članovi Predsjedništva BiH budu predstavnici građana, a ne naroda onda bi bilo izlišno da u Ustavu odrede da je šef države tročlano Predsjedništvo, čiji nacionalni sastav korespondira s preambulom Ustava u kojoj se navode tri konstitutivna naroda; Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao nositelji suvereniteta. U tom slučaju predvidjeli bi postojanje samo jednog predsjednika.
Potvrda teze da je ustavotvorac definirao mehanizme koji u “državnom vrhu” osiguravaju jednakopravnost predstavnika triju konstitutvnih naroda može se, pak, pronaći u članku 5 Ustava BiH koja precizira da Predsjedništvo BiH odluke donosi konsenzusom. Iznimno odluka se može donijeti i dvotrećinskom većinom, ali u tom slučaju član Predsjedništva koji je preglasan može tu odluku proglasiti destruktivnom po vitalni nacionalni interes. Što se događa u tom sluačju pojašanjava se u odjeljku d) stavka 2 “Procedure”, u kojem stoji:
d) Član Predsjedništva koji se ne slaže s odlukom, može odluku Predsjedništva proglasiti destruktivnom po vitalni interes entiteta za teritoriju s koje je izabran, pod uvjetom da to učini u roku od tri dana po njenom usvajanju. Takva odluka će biti odmah upućena Narodnoj skupštini Republike Srpske, ukoliko je tu izjavu dao član s te teritorije; bošnjačkim izaslanicima u Domu naroda Federacije, ukoliko je takvu izjavu dao bošnjački član; ili hrvatskim izaslanicima u istom tijelu, ukoliko je tu izjavu dao hrvatski član. Ukoliko takav proglas bude potvrđen dvotrećinskom većinom glasova u roku od 10 dana po upućivanju, osporavana odluka Predsjedništva neće imati učinka.
I ova ustavna odredba govori o tome da članovi Predsjedništva BiH trebaju biti izabrani od naroda kojeg predstavljaju u Predsjedništvu BiH, te da oni u Predsjedništvu štite interese tog naroda.
Kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željko Komšić prema najnovijim istraživanjima javnog mjenja podržava nešto više od 1 posto Hrvata, odnosno više od 98 posto njegovog biračkog tijela su nehrvati. Gotovo svakodnevno on ponavlja kako bi njegov izbor za hrvatskog člana Predsjedništva BiH značio 2:1 za Bosnu i Hercegovinu(čitaj Bošnjake).
Zamislimo sada situaciju u kojoj bi druga dva člana Predsjedništva, bošnjački i srpski preglasali Komšića, a on, nezadovoljan tom odlukom, ( recimo da se iz Predsjedništva BiH ukloni slika Josipa Broza Tita, kao simbola totalitarnog sustava) proglasi ju destruktivnom za vitalni interes. Da bi njegov veto imao pravnu snagu i odluka Predsjedništva, usvojena njegovim preglasavanjem, postala nevažeća trebalo bi ga podržati dvije trećine izaslanika u hrvatskom klubu Doma naroda Parlamenta FBiH. Dvotrećinsku većinu u Klubu Hrvata imali su i, bez sumnje će i dalje imati, od Hrvata izabrani izaslanici, s kojima Komšić, kao kandidat izabran bošnjačkim glasovima, dakle predstavnik Bošnjaka, nema nikakvih dodirnih točaka.
Jasno je da većina izaslanika u Klubu Hrvata ne bi podržala veto člana Predsjedništva BiH “iz reda Hrvata” koji predstavlja bošnjačku političku volju. Drugim riječima, izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva značio bi ne 2:1 za BiH, kako on tvrdi, već 2:0 za drugu dvojicu članova Predsjedništva. On bi, zapravo, bio rezervni bošnjački igrač u Predsjedništvu BiH, bez mogućnosti da njegovo protivljenje volji druge dvojice članova Predsjedništva BiH ima ikakvu pravnu snagu.
U ovoj analizi naveli su samo neke od dokaza kako je postojeći Izborni zakon BiH po kojem je Federacija BiH jedna izborna jedinica za izbor hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH u suprotnosti s Ustavom BiH, jer omogućava da jedan (brojniji) narod izabere predstavnika drugom narodu. Pravni stručnjaci to mogu još uvjerljivije i detaljnije obrazložiti u apeleciji koju treba čim prije uputiti Ustavnom sudu BiH. Ukoliko Ustavni sud BiH bude presuđivao temeljem ustavnih odredbi i pravnih argumenata, nema sumnje kako će postupiti kao u presudi u slučaju Ljubić. Ustalom ta presuda neizravno se dotiče i Predsjedništva BiH u dijelu u kojem govori kako se legitimno predstavljenje konstitutivnih naroda mora osigurati ne samo u Federalnom domu naroda, nego i na “svim administrativno- političkim razinama”. I u njoj je samo nedostajalo: “uključujući i Predsjedništvo BiH”, na koje je presuda očito ciljala, ali nije eksplicitno navela.
