Velika migrantska kriza 2015. godine, koja je preko noći srušila temeljno načelo Europske unije o slobodnome protoku ljudi, ne bi, unatoč ratu u Siriji, u tolikoj mjeri zahvatila Uniju da njemačka kancelarka Angela Merkel nije inaugurirala “politiku dobrodošlice” praćenu patetičnim geslom “mi to možemo”. I danas se Merkel zalaže za prihvaćanje afganistanskih izbjeglica, ali njezin nasljednik na čelu CDU-a Armin Laschet upozorava da se ne smije ponoviti 2015. što je i jasna kritika tadašnje njemačke politike.
Piše: Davor Dijanović/Direktno.hr
Zaokret u migrantskoj politici
U posljednjih šest godina u Europskoj uniji došlo je do određenih zaokreta u migrantskoj politici. Iako migranti i dalje dolaze u EU, politika dobrodošlice zamijenjena je političkom čuvanja granica EU-a od ulaska ilegalnih migranata.
Stavovi Viktora Orbána koji su se do jučer od strane bruxelleskoga mainstreama proglašavali kao zatucani, pa i fašistički, danas su postali gotovo dio mainstreama. Šest godina nakon Mađarske i Poljska i Litva grade zid na granici s Bjelorusijom čiji režim migrante koristi kao geopolitičko oružje.
Rijetko tko iz EU političkoga mainstreama prije šest je godina govorio da migrante i izbjeglice treba zbrinuti u okolnim zemljama koje baštine sličnije kulturološke obrasce i istu vjeru.
Danas su takvi stavovi normalni, a u Njemačkoj se raspravlja i o reaktualizaciji modela gastarbajtera prema kojemu bi nakon odlaska u mirovinu ekonomski migranti napuštali Njemačku i vraćali se u matične zemlje.
Njemačkome tržištu, naime, objavljeno je ovih dana, godišnje treba oko 400.000 stranih radnika. Idealna radna snaga pritom su zemlje srednjoistočne i jugoistočne Europe, no koliko god da se iseljava iz ovih zemalja, deficiti se ne mogu kompenzirati bez afroazijskih paralela i meridijana.
Propast intervencionizma
Aktualna događanja u Afganistanu otvaraju prostore za novu migrantsku krizu. Sadašnji odnosi snaga govore u prilog tome da ta kriza ne bi trebala biti niti približnih razmjera kao 2015., ne samo zbog promijenjene paradigme u EU, nego i zbog stanja u samome Afganistanu.
Afganistan će napustiti određeni broj ljudi koji su surađivali sa zapadnim zemljama, no riječ je o relativno malome broju u odnosu na 38 milijuna stanovnika.
Većina stanovnika Afganistana podupire talibanske vlasti i ideju šerijata ili su im ovi barem prihvatljiviji od proameričkih vlasti koje percipiraju kao okupatorske. Sviđalo se tome nekome ili ne, to je tako.
Sama ideja da će se zapadni modeli poput McDonalds’a presađivati na islamske zemlje potpuno je nerealna. Ti modeli ne funkcioniraju ni u istočnoj Europi, a posebno neće u državi u kojoj kod vladajućega paštunskog naroda i dalje model organizacije predstavlja plemensko uređenje. Intervencionistička politika nije do sada uspjela baš nigdje.
Opasnost građanskog rata
Ono što bi moglo dovesti do većih migracija prema Europi moguće je izbijanje građanskoga rata u Afganistanu. Talibani kontroliraju veći dio države, no postoje i iznimke. Tu je svega riječ o dolini Pandžšir koja je predstavljala najveće mjesto otpora i prilikom prvoga preuzimanja vlasti od strane talibana između 1994. i 1996. godine.
Osim toga, tu je i dio zemlje pod kontrolom Islamske Države. Tzv. ISIS-K kontrolira provinciju Khorasan (koja povijesno obuhvaća i dijelove Pakistana i Irana), a iza nedavnog terorističkog napada u Kabulu stoji njezin rukopis. ISIS-ovci su sljedbenici salafijskog islama i zastupaju, za razliku od talibana koji slijede konzervativnu školu Deobanda, nešto blažu inačicu tumačenja šerijata. ISIS-ovci se protive dogovoru talibana i SAD-a.
Uz molotovljev koktel različitih interesa globalnih i regionalnih sila postoji opasnost da se situacija u Afganistanu pretvori u novi građanski rata. To bi moglo dovesti do snažnijih migracija prema Europi, no i u sadašnjim se migracijama krije opasnost ulaska sutrašnjih potencijalnih terorista.
Čudna smrt Europe
Već danas, kao posljedicu politike “multikulturalizma“, imamo u Europi čitav niz šerijatskih no-go zona u koje se više ni policija ne usudi ulaziti. Samo u Francuskoj imamo gotovo 800 takvih geta. Prirodni pad stanovništva amalgamiran s masovnim migracijama u Europu već je danas ove dijelove Europe pretvorio u Bliski istok.
Migrantsko pitanje temeljno je pitanje europske budućnosti, sigurnosti i identiteta, no pitanje je koliko to vide sve nesposobnije i sve dekadentnije europske političke elite. Europa je u procesu počinjenja samoubojstva u kojemu njezine elite izražavaju otvoreni prijezir prema europskoj povijesti, kulturi i tradiciji. Bez ijedne unificirajuće ideje, Europa je na putu nestanka. Čudna smrt Europe, rekao bi jedan britanski publicist…
Vrisak.info
