Blanka, na samom početku ti zahvaljujem što si se odazvala na ovaj razgovor. Možeš li ukratko reći nešto o svom životu prije obraćenja?
Krstila sam se relativno kasno, u drugome razredu osnovne škole, netom prije prve pričesti. Redovito sam išla na svetu misu sve do krizme. Nakon toga sam odlučila da mi to ne treba i počela sam živjeti dosta svjetovno, posvetivši svoj život isključivo svojemu pozivu, sportu. Sve ono što sam u djetinjstvu primila kroz vjeru i kršćanski odgoj svojih roditelja, ostalo je negdje duboko u mojemu srcu. To su bili temelji kojima sam se nakon obraćenja vratila i na njima nastavila graditi. U tom sam vremenu počela pisati pjesme, zapravo, kao da sam se borila između dvije Blanke. Uvijek sam imala jasno izražen osjećaj za dobro i zlo, moja savjest je bila jača od mojih pokušaja da se oglušim na nju. Vjera se nalazila u meni, ali je nisam znala prepoznati.
Za koji bi trenutak svojega života mogla reći da je bio od ključne važnosti za tvoje obraćenje?
Pa, Bog je tako uredio moj život da sam znala što znači biti najbolji, biti na vrhu svijeta i čuti kako ti mase ljudi plješću dok se tvoji snovi ostvaruju. Za mene je velika milost to što je moja obitelj od početka podržavala i poticala moj talent.
Sigurna sam da mi je Gospodin progovorio oduzevši mi ono najdraže, ono za što sam živjela, kako bi mi pokazao da postoji nešto bolje i slađe od pobjeda i od onoga što ja smatram najvećim ostvarenjem. U jednome sam trenutku, iz svoje tadašnje svjetovne perspektive, ostala bez svega: nisam mogla trenirati, hodati i nisam imala volje za takvim životom, povukla sam se u sebe, proživljavala sam golemu tjeskobu. I u tom životu, gdje nije bilo mjesta ni za koga, Gospodin je pronašao mjesto za sebe.
Dva mjeseca prije obraćenja sam svakodnevno odlazila pred kip svetoga Ante na Poljudu i tu bih se pomolila, bez da sam ulazila u crkvu. Tako da volim reći da je sveti Ante pripremao teren za mene. Što se tiče samog obraćenja, mogu reći da se to dogodilo u jednom trenutku, u razgovoru s bratom. Osjetila sam Božju ljubavi i zaista sam se počela osjećati kao druga osoba.
Je li obraćenje promijenilo tvoje gledanje na karijeru?
Ne samo na karijeru, nego i na život uopće. Shvatila sam da moja vrijednost ne leži u preskočenim centimetrima i osvojenim medaljama, niti u tome kako me drugi ljudi vide, već da je moja vrijednost, vrijednost Božjeg djeteta koje je ljubljeno i otkupljeno. To je donijelo stabilnost i sigurnost u moj život. Onaj tko to ne pronađe u Bogu, traži u drugom čovjeku ili stvarima, što mu nikada neće dati potpuno ispunjenje. Jedino je u Bogu punina ljubavi i razumijevanja i suludo je to tražiti igdje drugo. Obraćenje mi je dalo tu samostalnost i neovisnost o drugim ljudima jer sam shvatila da se u nastojanjima da se svidim ljudima nikada neću svidjeti Bogu. Božja slava zahtijeva nešto suprotno od slave ovoga svijeta, a to je poniznost. Tvoj rast i osvajanje duhovnih visina može proći u potpunoj beznatnosti, umiranju sebi. Što se tiče karijere, u početku sam mislila da moram osvojiti Boga, jer je do tada u mojemu životu sve funkcioniralo po principu koliko daješ – toliko dobivaš, koliko treniraš – toliko preskočiš. U odnosu s Bogom dobivam sve, a da nisam zaslužila ni mrvicu od toga. Ja želim skakati jednako kao i prije, i sigurna sam da moj talent dolazi od Boga. Trebalo mi je neko vrijeme da spoznam kako on od mene ne traži da postanem druga Blanka, On samo traži da promijenim skalu svojih prioriteta, da Njega stavim na prvo mjesto i da činim sve kao do tada, ali u Njegovoj službi, a ne u službi svijeta. Ozljeda me naučila prepustit Bogu ono što grčevito čuvam za sebe. I zahvalna sam Mu na tome.
Kako je tvoja okolina reagirala na tvoje obraćenje?
Vjerojatno sam svojoj okolini bila nesnosni obraćenik. To je zapravo kao kad se zaljubiš, samo o toj osobi možeš razmišljati, samo o njoj možeš pričati. Željela sam da se svi ljudi obrate sad i odmah jer mi naprosto nije bilo jasno kako ne shvaćaju ljepotu vjere, Božje ljubavi i milosrđa. No, shvatila sam da trebam pustiti Bogu da bude Bog jer je On taj koji ima plan za svakog od nas i zna koji je pravi trenutak da nam se očituje. Zbog toga se trebamo kloniti svake osude i imati razumijevanja za druge.
Bilo je naravno i negativnih komentara na moje obraćenje, ali ono što drugi ljudi govore i misle, za mene više nije važno.
Jesi li sada svjesna da će doći vrijeme kada se više nećeš baviti sportom i kako se nosiš s tim?
To shvaćam kao kušnju koja slijedi. Šest godina sam bila ozlijeđena i nisam skakala. Dio toga sam propustila pa se zapravo veselim godinama koje su preda mnom i želim sve to nadoknaditi. Postoji strah od nepoznatog, a to je moj život u kojem se ja neću više ostvarivati kao sportašica i neću raditi ono što radim cijeli svoj život. To će biti golema promjena, ali ja sve to prepuštam Gospodinu i znam da će On učiniti ono što je najbolje za mene. Strah od nevolja sve mi je manji. Iza svakog trpljenja i patnje vidim Boga i primjećujem Njegovo djelovanje i zahvaljujem na stvarima pred kojima bih prije ustuknula. Znam da On vodi moj život. Nema ekstrema, prihvaćam sve, i dobro i loše. Molim se da prepoznam kad je vrijeme za mirovinu.
Što bi za kraj željela poručiti mladima?
Poručila bih im da nikada ne dopuste da svijet utiša Božji glas u njima. Nažalost, često je potrebno iskustvo patnje i boli da mladi ljudi spoznaju da su temelji na kojima stoje krivi. Treba otkriti radost mladenaštva u odnosu s Bogom i unošenju Boga u naše međuljudske odnose, u življenju čistoće i predaji svojih želja u Njegove ruke. Svijet te želi stavit u svoj kalup, svijet ima svoj mentalitet i želi nas u vrtlogu tih izvrnutih vrijednosti, ali to ne smiju biti naše moralne vertikale. Potrebno je neprestano raditi na sebi. U tome nam pomažu sveti sakramenti, a osobito redovita ispovijed i ispit savjesti. Nije važno kakvi smo u očima svijeta, već kakvi smo u Božjim očima!
Matea Popović/mladikatolici.net
