“Sestrinstvo je poziv, a ne posao”, reći će mnogi koji su se time bavili ili to još rade. Jedna od onih koji taj posao rade potpuno predano je i Petra Primorac, mlada Ljubušanka, kako nam kaže, najstarija od četiri sestre u obitelji. Nakon volontiranja u oba doma za starije i nemoćne u Ljubuškom, i to dulje vremena, Petra je krenula novim putem.
– Za volontiranje je zaslužna Frama Humac u kojoj sam volontirala oko 5 godina. Trenutačno ne stignem volontirati, ali planiram s kolegama pokrenuti kućnu njegu, za koju se nadamo da će biti aktivna – priča nam u uvodu razgovora mlada medicinska sestra.
Odagnati strah
Pitamo je kako je raditi s pacijentima u SKB-u Mostar, gdje je danas.
– To je dosta širok pojam, a najprivlačnija u tom poslu mi je komunikacija s pacijentima, koja je iznimno važna, kao i brzina u pružanju pomoći. Hitna stanja, koliko god su teška, toliko su i privlačna, a Bogu se uvijek pomolim da sve prođe dobro. Bitno je pacijentu u početku pružiti osjećaj sigurnosti i zato mnogi, kad dođu u bolnicu, kažu da se osjećaju kao kući ili čak i da im se ne ide kući, sve kroz šalu, ali ima u tom istine – priča nam Petra. Ima i onih koji dolaze prvi put, koji dolaze nakon mnogo godina.
– Ima pacijentica koje su u bolnici bile kad su rađale djecu pa onda shvatite i koliko je straha u tim osobama koje dolaze nakon dugo vremena, ali sve to treba riješiti komunikacijom i odagnati taj strah. Važno je pružiti toplinu, neku dozu emocije, suosjećajnost. Doći do toga da ti se pacijent povjeri i ispriča životnu priču je posebno. I vidi se tu sve i svašta te je dobro da čovjek osvijesti i sebi kaže kad god može: Hvala Bogu što smo živi i zdravi i što nas, zapravo, ništa ne muči – priča nam Petra te se iz prve uvjeravamo da joj je komunikacija jača strana, a što i ona naglašava kao nešto jako bitno u svom pozivu. Kaže da je bilo i teških trenutaka.
– Ima ih i uvijek će ih biti. To je normalno jer ipak radimo u velikom zdravstvenom sustavu. I nije uvijek sve po volji i ne mora se osobi uvijek sviđati, ali svi ti teški trenuci dođu i prođu. Život je takav. Iskreno, nikad nisam htjela odustati od svog poziva. Sviđa mi se i volim ovo raditi, a da imam i većih ambicija vezanih uz svoj poziv, to je normalno – kaže nam Petra i naglašava da je važno biti uporan i staložen, a ako postoji ljubav prema ovom poslu, svi zadaci su, kako kaže, mala maca. Posebno joj je važna podrška obitelji.
– Imam snažnu podršku obitelji, a posebno me raduje zadovoljstvo pacijenata našim kolektivom Klinike za neurokirurgiju. Stvarno sam sretna zbog toga. I dosta učim uz ovaj posao. Također, bila sam i na simpoziju neurokirurga u Opatiji 2022., gdje sam dosta naučila od drugih kolega, a uvijek se važno usavršavati.
Moja prijateljica je imala temu “Poslijeoperacijska zdravstvena njega neurokirurških bolesnika” u kojoj sam također pomogla i bilo je dosta pohvala jer je fokus bio na najvažnijim stvarima, od pristupa pacijentu do izlaska iz bolnice te daljnjeg liječenja. Uz, naravno, program pripreme za operaciju i same operacije. Nakon tog usavršavanja primijetila sam dosta stvari koje prije nisam registrirala, osobito kad bi liječnici to govorili. I zato je dobro učiti jer, iako mi nismo liječnici, važno je znati i razumjeti mnoge stvari koje mogu pomoći pacijentu. Išla sam i na simpozij i edukaciju u Beograd u povodu 100 godina neurokirurgije. Naša tema tada je bila “Prije i poslije operacijska priprema neurokirurških bolesnika”, a i tu se mnogo novoga naučilo. Treba ići gdje se god pruži prilika jer iz svega se može naučiti – priča Petra.
Što se daljnjih planova tiče, ide korak po korak.
Završetak faksa
– Ne volim planirati baš zato što radim ovaj posao i tu sam naučila da se život može okrenuti naopačke u roku od milisekunde. Želim posjetiti neke gradove, poput grada Petra u Jordanu, završiti fakultet, ostvariti svoju obitelj kad za to dođe vrijeme i za te stvari živim, sigurno – zaključuje za kraj mlada medicinska sestra iz SKB-a Mostar, navodi Petra za Večernji list BiH.
Vrisak.info
