Pad poljoprivredne proizvodnje posljednjih godina vidljiv je i na području gradova Ljubuškog i Čapljina koje su slovili kao najveći proizvođači poljoprivrednih kultura u Hercegovini. Za to ima više razloga, od nekontroliranog uvoza do kupovne moći potrošača.
Jedini proizvod kojeg ne može „poklopiti“ ni moćni uvozni lobi je prasa po kojoj su najpoznatiji Studenci i ona je na neki način vremenom postala i zaštitni znak Studenaca. Iako se danas možda i ne „sadi“ te kulture kao nekad i dalje je jednom broju domaćinstava jedini siguran izvor zarade.
Prasa se u Studencima sadi od davnina, osobito oko gornjeg izvora rijeke Studenčice. Kako je temperatura vode na izvoru cijelu godinu oko 12 stupnjeva i u zimskim mjesecima „razvedena“ po njivama štiti prasu od velikih ledova i smrzavanja. Za prasu se nekad znalo reći da se sadi po najvećoj vrućini (najviše u srpnju i kolovozu), a da se „čupa“ po najvećoj zimi. Zbog tog i takvog načina proizvodnje nastale su pjesme u drugim selima širom Hercegovine tipa: „U Studence ne bi se udala, prvo jutro prasu bi čupala“. Ni Studenčani ne bi ostajali dužni u, prije svega svatovskim prepucavanjima, pjesmom „ne bi bome, dok ne dođu po me“.
Kako se prasa sadila u većim količinama ljudi su se „zaimali“, pa nije bilo neobično na njivi vidjeti i po petnaestak radnika, pa i više, kako uredno slažu „rasod“ u izbrazgane redove. Danas je to prava rijetkost, ali se ipak „tu i tamo“ složi brojnija ekipa, a jednu od njih smo i posjetili ovih dana. Treba kazati da se zbog vrućina sa sadnjom počinjalo „u zoru“, a već oko osam se „bježalo u hlad“.
U tijeku sađenja bi se jednom ili dva puta odmaralo i osvježilo uz hladno piće (loza i pivo) te nešto malo „zamezilo“ (kakav kolačić ili keks, te lubenicu smokve ili grožđe ako su prispjeli). Prilikom sadnje vrlo su važni „brazgači“ jer od „pruženih“ brazda ovisi hoće li se moći uredno natapati, a kasnije plivati.
Do prije tridesetak godina prasa bi se počela čupati krajem studenog i početkom prosinca kad bi se meso malo prosušilo, a danas se čupa gotovo cijelu godinu jer se počinje saditi i oko svetog Ante. Kako prasa pliva na nogama su gumene čizme da noge ne bi prozeble, a do šezdesetih godina prošlog stoljeća čizama i nije bilo u izobilju, pa su ljudi bosim nogama gazili u hladnu vodu, piše Radio Ljubuški.
Glavno tržište za prasu do ovog zadnjeg rata bili su Mostar i Konjic, a s otkupa se gonila do Zagreba, Ljubljanje… Koncem osamdesetih godina prasa se počela voziti do Sarajeva, Zenice i dalje, osobito nakon medijskih objava kako je dobra za dijabetičare, a danas je najviše „ode“ na veletržnici u Čapljini.
Vrisak.info
