Putopisac i bloger iz Hrvatske, na svom profilu Tomica Kristic – Journey to Middle-earth podijelio je pozitivno iskustvo iz Mostara.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Ma ovo je ludnica, ljudi!!!
Znači, došli smo u Mostar i tražili smo punionicu za našeg električnog Smarta. Imam skinute tri aplikacije pomoću kojih vidim gdje se punionice nalaze, i nakon što smo ih pronašli odlučili smo otići u onu najbliže centru, oko 2 km od starog grada. Dolazimo tamo i skužimo da se punionica nalazi na dvorištu jedne firme. Nema veze, ionako je sve to još uvijek besplatno, bez obzira bilo to na javnoj ili privatnoj površini. Barem su za sada takvi zakoni.
Sparkiramo auto pored punionice i uštekavam kabel od struje u auto. Nakon dvije minute malo dalje od nas sparkirao se veseli lik sa svojim električnom Teslom. Izlazi van i direkt prema nama.
– Hej ljudi.
– Hej.
– Odličan vam je auto- veli on.
– Hvala. Vidim da je i tvoj električni.
– Ma da. Volim ja električne automobile.
I bacamo mi tako razgovor, ne duži od minute. Ono, par osnovnih pitanja i ništa više.
Odjednom, lik nas upita:
– Kako planirate do grada ići?
– Pa pješice. Mislim da nije daleko.
– Ma koje pješice. Evo vam auto. – i izvadi jedan od ključeva iz svog džepa, pritisne gumb za otključavanje da vidi od kojeg je auto to ključ, pošto ih ima nekoliko.
– Što?? Daješ nam auto?
– Pa naravno, prijatelju. Evo vam auto. Uživajte u gradu. Uzmite si vremena i razgledajte cijeli grad. Bez žurbe. Kad završite s razgledavanjem, samo ostavite ključe tamo na šanku i to je to. Inače, jako cijenim ljude koji voze električne automobile. Bravo! – i otiđe on svojim poslom.
Nisam mu se stigao niti pošteno zahvaliti a on je već nestao iza vratiju. A mi ostali totalno zbunjeni.
Ništa, sjeli smo u tu njegovu novu Škodu, i otišli u grad. Sljedećih pola sata jedan drugoga smo pitali koji vrag se upravo dogodio. Vozimo se u autu a da ne znamo čiji je, niti tko mu je vlasnik, niti zašto smo ga uopće dobili.
Znači, došli smo u Mostar, u punionicu da si napunimo auto, i do nas dođe nepoznat lik, i nakon samo jedne jedine minute međusobnog razgovora izvadio je ključ i dao nam auto. Bez da nam zna ime, bez da mi njemu znamo ime. Dao nam je auto na totalno povjerenje. E pa ovo je totalni vrh. Toga ima samo u Bosni. Zahvalio bih mu se, čak i ovako javno, ali ne znam kome da se zahvalim. Kada smo se vratili i predali ključeve, nije ga više bilo. Saznali smo da je to vlasnik neke informatičke firme, i to je to. Nismo niti uspjeli baciti zajedničku fotku zato što se sve dogodilo u par sekundi.
To je to, ljudi. Kada će ovakvo povjerenje biti između nas ljudi, svijet će biti raj za život. Iako je već sada raj, ali tada bit će raj na kvadrat. Eto ljudi, sve se samo od sebe događa. Samo trebamo otići iz svoje komfortne zone i otisnuti se na Put. Pa makarsamo par stotinu kilometara od doma.
Anonimče, hvala ti na ovom predivnom činu. Baš si me potaknuo na razmišljanje.
