Malo tko danas zna da je Mokro kod Širokog Brijega 60-ih godina prošlog stoljeća bilo poznato po uzgoju bostana – sočne ljetne poslastice koja je, osim što je sladila dan, donosila i pokoju marku u kućni budžet.
Posebno su se isticali Sliškovići, poznati po nadimcima Prskalušići, Rozušići i Bilaćušići. Njihovi bostani su bili simbol rada, zajedništva i… noćnog dežurstva, piše stranica Duboko Mokro.
Naime, kako bi sačuvali plodove svog truda od krađe – posebno od nestašnih tinejdžera punih “bisa” ili željnih gošćenja – gradile su se male kolibe od drveta i slame, gdje bi se mladi i stariji iz obitelji smjenjivali u čuvanju bostana.
Stariji momci bi znali da pred zoru čuvare hvata san pa bi uspjeli izvesti svoj poduhvat. Često nije bilo do samog bostana već da se momci pohvale da su, usprkos čuvanju, nadmudrili čuvara i “obrali bostan”.
Za Gospojinu bi se bostani nosili na “Štrokan” ili pred “Skokušića Mejanu”, gdje su se prodavali vjernicima iz Buhova, Rasna i okolnih mjesta koji bi dolazili na devetnicu.
Pješice bi dolazili, a vraćali se s rukama punim bostana, noseći ih po 8–9 kilometara do kuće.
Tadašnji bostani bili su manji nego današnji “standard”, ali vrijedni. Svaka obitelj bi znala ubrati od 3 do 5 kvintala, a Šimun Bilaćušić je znao imati preko tone.
Zarada bi pokrivala blagdanski stol za Gospojinu i pomogla u kućnim troškovima.
Danas sjećanja blijede, ali neka ostane zapisano – Mokro je nekad mirisalo na bostan i odzvanjalo od smijeha, dežurstava i marljivih ruku koje su znale prepoznati blagoslov u svakom plodu.
Vrisak.info
