Opis: Plakat izložbe Sofije Naletilić Penavuše u Galeriji Forum u Zagrebu 1985. godine.
Komentar: U Vjesniku od 21. kolovoza 1985. Josip Škunca u rubrici “Kasno proljeće” piše:
Uz skulpture Sofije Naletilić Penavuše u Zagrebu
Na sceni naivne skulpture u nas Sofija Naletilić (1913), s nadimkom Penavuša koji je izveden iz njena djevojačkog prezimena Penavić, prisutna je od 1982, od izložbe u Galeriji “Schira” u Zagrebu. Ako od tada još nije dobila samostalnu izložbu u Galeriji primitivne umjetnosti, to gore po tu ustanovu. Stigla je, međutim, do Galerije “Forum”. Pa ako Primitiva nije zabilježila poen u kritičkom lansiranju novog imena, “Forum” je učinio presedan.
Prvi put u prostoru te ugledne zagrebačke galerije izlaže naivac. S punim pravom, dakako. Kako to često biva u polju istinskoga naivnog stvaralaštva, i ova hercegovačka domaćica, rođena u Mokrom, rođena je za umjetnost u zreloj životnoj dobi, u kasnom proljeću. Moglo bi se reći slučajno, da nije posrijedi – a i to se uklapa u sliku formacije naivca – osjećajni udarac koji izaziva reakciju. U slučaju Penavuše to je gubitak jednog sina, 1977. godine, kad ona počinje tesati prve kipove. Najprije “Kokoš”, da pomogne unuku u domaćoj zadaći za likovni odgoj, a potom, kako sama kaže: “… ja sam nekako dobila volju za taj posao i potpuno mu se pridala”.
Sofija Naletilić nije pohađala školu. Naučila je čitati i pisati sama, sa deset godina. Živi u Oklajima kraj Lištice. Razumije se da nije primila ni umjetničku poduku. Posljednjih godina, ohrabrena podrškom znalaca stvorila je nekoliko stotina drvenih kipova, a možda i više od tisuću, kako sama misli. Da se javila u neko drugo doba, može biti da ne bi tako brzo ušla u žarište suvremenoga kiparstva.
Penavuša je, nehotice, dočekala senzibilnost osamdesetih kao najsretniji trenutak za objavu svojih lavova, jazavaca, pataka, majmuna, kitova, kornjača, nekih junaka narodne pjesme, nekih svetaca. Ona je po vokaciji animalist, ali animalist s nesvjesnom popudbinom šarenih egzota. Njena je forma jednostavna i zbita, no to više raskošna u koloriranoj epidermi kipa. I upravo po tome bojanju, koje je samoniklo u shematizmu razdiobe, u izboru piktularnih odnosa te u jakosti isijavanja primitivne, izravne snage, ona i jest zanimljiva današnjoj publici – kao nosilac iskonskih uzbuđenja okolišom i mašte nekih srednjovjekovnih putopisaca. JOSIP ŠKUNCA.
Datum: srpanj 1985. / Autor: Ivo Stančin / Lokacija: Zagreb / Zemlja: Hrvatska / Tehnika: Tisak na papiru / Tisak: FG Atelier centra za kulturu i informacije Zagreb / Arhiv: KIC, Kulturno informativni centar Zagreb
Vrisak.info
