Najnoviji Opelovi elektrificirani automobili – nova Corsa-e i plug-in hibrid Grandland X – upravo stižu na ceste. Posve električni Opel Vivaro i nasljednik Mokke X uslijedit će nešto kasnije ove godine, dok će se Opel Combo-e, Zafira Life-e i nasljednik Astre pridružiti timu u 2021. Do 2024. svi će modeli osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila biti elektrificirani.
Opel se okreće struji i pritom se može osvrnuti na bogatu vlastitu tradiciju testnih, sportskih i produkcijskih električnih vozila. Opel već više od pet desetljeća provodi istraživanja i razvija inovacije na području električnih pogonskih sustava.
To čini ovog proizvođača automobila iz Rüsselsheima jednim od e-pionira u branši. Još davne 1968. Kadett B Stir-Lec I nudio je princip „produživanja dosega“ koji će kasnije zaživjeti u produkcijskom obliku u Opel Amperi. Studiju Stir-Lec pogonilo je 14 olovno kiselinskih akumulatora, a elektricitet koji je držao akumulatore stalno napunjenima generirao je Stirlingov motor s unutrašnjim izgaranjem smješten straga.
Samo tri godine kasnije Georg von Opel, unuk osnivača tvrtke, postavio je šest svjetskih rekorda za električna vozila za upravljačem modela Opel Electro GT koji je postizao 188 km/h pogonjen dvama uparenim elektromotorima snage 88 kW/120 KS. To je vozilo napajao paket nikal-kadmijskih akumulatora mase 590 kilograma te je uz stalnu brzinu od 100 km/h ovo vozilo imalo doseg od 44 kilometra.
Održiv električni impuls: Opel Impuls i Opel Twin Istraživanje je između 1990. i 1997. otišlo korak dalje programom Opel Impuls. Impuls I bio je vozilo utemeljeno na Kadettu koje je napajao istosmjerni elektromotor snage 16 kW uz upotrebu nikal-kadmijskih baterijskih ćelija s tekućim elektrolitom. Imao je doseg od oko 80 km i najveću brzinu od 100 km/h. Nakon godinu dana uslijedio je Impuls II utemeljen na karavanskoj izvedbi Astre. Koristio je 32 olovno kiselinska akumulatora za napajanje dva trofazna asinkrona motora, dajući ukupno 45 kW/61 KS. Od 1993. do 1997.
Opel je proveo svoj prvi masovni testni program za električna vozila modelom Impuls III. Flota od deset automobila Impuls III testirana je na njemačkom otoku Rügen tijekom čega je prijeđeno više od 300 000 km. Pet vozila bilo je opremljeno nikal-kadmijskim baterijama (45 kW/61 KS), a drugih pet koristilo je natrij/nikal-kloridne visokoenergetske baterije (42 kW/57 KS). Svih deset vozila Impuls III bilo je opremljeno trofaznim asinkronim motorom.
U međuvremenu 1992. predstavljen je hvaljeni konceptni automobil Opel Twin. Njegov trocilindrični benzinski motor zapremine 0,8 litara i snage 25 kW/34 KS mogao je voziti po autocestama, dok bi električni pogon s dva hub-motora snage 10 kW/14 KS ušao u igru prilikom gradske i prigradske vožnje.
Vozač je u Opel Twinu bio smješten u sredini naprijed, dok su straga bila tri putnička sjedala. Godine 1995. Opel je elektromobilnost doveo u segment komercijalnih vozila svojim konceptnim jednovolumenom Combo Plus koji je imao dvije visokoenergetske baterije od natrij/nikal-klorida koje su radile u kombinaciji s trofaznim asinkronim motorom snage 45 kW.
Testiranje ćelija goriva u svakodnevnom okruženju: flote HydroGen s nultom emisijom Godine 2000. Opelov razvoj gorivskih ćelija dospio je na ceste u obliku modela HydroGen1 s karoserijom Zafire. Njegova hidrogenska gorivska ćelija napajala je elektricitetom trofazni asinkroni motor snage 55 kW/75 KS i s 251 Nm vršnog okretnog momenta.
Pri vršnim opterećenjima u pomoć je uskakala pomoćna baterija. Godine 2001. testni korisnici isprobali su flotu od 20 modela HydroGen3. Snaga je povećana na 60 kW/82 KS, omogućujući najveću brzinu od 160 km/h. Tijekom Maratona gorivskih ćelija 2004. dva vozila HydroGen3 prošla su skoro 10 000 km širom Europe, od Hammerfesta u Norveškoj do Lisabona u Portugalu.
Za upravljačem modela HydroGen3, Grand Prix i Opel DTM vozač Heinz-Harald Frentzen osvojio je 2005. i Monte Carlo Rally za automobile s alternativnim pogonom. I četvrta generacija vozila s gorivskim ćelijama, HydroGen4, imala je nultu emisiju, što znači da je iz ispušne cijevi izlazila samo vodena para. Komplet koji se sastojao od 440 serijski povezanih gorivskih ćelija u kojima vodik reagira s kisikom iz zraka činio je ekološki prihvatljiv pogon ovog vozila.
Dakle, nije bilo izgaranja, nego se događala elektrokemijska reakcija koja generira elektricitet. Na taj način bila je moguća kontinuirana izlazna snaga od 73 kW/100 KS i vršna izlazna snaga od 94 kW/128 KS. Počevši od 2008. flota vozila HydroGen4 počela je pokazivati svoju prikladnost za svakodnevnu upotrebu kroz projekt koji je sponzoriralo Savezno ministarstvo prijevoza – Partnerstvo za čistu energiju (Clean Energy Partnership, CEP) u Berlinu i kasnije na ulicama Hamburga, Baden-Württemberga, Sjeverne Rajne-Vestfalije i Hessena.
Prvaci dosega: Opel Ampera s produživanjem dosega i Opel Ampera-e Istovremeno je Opel razvijao vozila na baterijski pogon te je 2007. na sajmu IAA u Frankfurtu predstavio inovativni Flextreme Concept koji je imao električni pogon Voltec s produženim dosegom. Flextreme GT/E Concept predstavljen 2010. na Ženevskom sajmu automobila pokazao je kako se taj konceptni pogon može ugraditi u jedan automobil srednje veličine.
Električni pogon s produženjem dosega ušao je 2011. u serijsku proizvodnju s Opel Amperom – prvim električnim automobilom za četvero putnika, posve prikladnim za svakodnevnu upotrebu i putovanja. Energiju za udaljenosti između 40 i 80 kilometara (ovisno o uvjetima vožnje) davala je litij-ionska baterija od 16 kWh koja je napajala elektromotor snage 111 kW/150 KS. Kad bi razina napunjenosti baterije dosegnula zadani minimum, automatski bi se uključivao benzinski motor snage 63 kW/86 KS i pokretao generator koji je napajao elektromotor.
Ta vrsta kontinuirane opskrbe energijom osiguravala je bezbrižnu vožnju bez postaje za punjenje i uz doseg od nekoliko stotina kilometara. Ampera je bila ispred svog vremena te je osvojila naslov „Europskog automobila 2012. godine“. Godine 2016./2017. uslijedila je Opel Ampera-e. Uz čisti električni doseg od 423 kilometara koji je bio vodeći u segmentu (WLTP), Ampera-e prvi je put predstavljena na Pariškom sajmu automobila kao istinska prvakinja dosega.
Baterije su stajale posebno ravno ispod razine poda vozila, pa je u Amperi-e bilo dovoljno mjesta za pet putnika i prtljažnik koji je kapacitetom odgovarao prtljažniku pune veličine nekog peterovratnog modela iz kompaktne klase (381 litra). Ampera-e pokazala je i kako električna mobilnost i uživanje u vožnji mogu ići ruku pod ruku jer je njen vršni okretni moment od 360 Nm osiguravao impresivno ubrzanje i vrijednosti elastičnosti. Izlazna snaga njegovog elektromotora iznosila je 150 kW/204 KS.
Taj kompaktni automobil ubrzava od 0 do 50 km/h za 3,2 sekunde i prelazi srednji sprint od 80 do 120 km/h prilikom pretjecanja za samo 4,5 sekundi. Bio je to doista uvjerljiv koncept: u jesen 2017. Opel je za Amperu-e dobio čuvenu međunarodnu nagradu „Zlatni upravljač“ u klasi malih i kompaktnih vozila. Žiri časopisa AUTOBEST već je dao Amperi-e titulu „ECOBEST 2016“. Opel partneri još uvijek u prodajnim salonima imaju poneku Amperu-e koju će uskoro zamijeniti nova Corsa-e – a ona je već dobila AUTOBEST-ovu nagradu „Best Buy automobil u Europi“, priopćeno je iz Opela.
Vrisak.info
