Zdravlje se jednoga naroda može utvrditi promatrajući njegov odnos spram prošlosti; spram radosnih ili tragičnih događaja, velikih prekretnica i znamenitih pojedinaca. Uspomene, ili ako netko baš hoće, komemoracije, obljetnice – njihova (ne)učestalost ukazuje na stanje narodnoga duha.
Jer, ako jesmo narod, onda osim zajedničkih vrijednosti, jezika i kulture, moramo imati i zajednička sjećanja, zajedničke uspomene oko čijeg se značaja ne ćemo sporiti.
Dakle, prisutstvo i pažnja posvećena tim uspomenama u javnosti najbolji je prikaz svojevrsne krvne slike. A ona je, nažalost, u Hrvata dosta loša, izvitoperena i unakažena. Posljednji veliki događaj, možda čak i najveći u dugoj povijesti hrvatskoga naroda jest upravo Domovinski rat i pobjeda u istom, krvavo stečena sloboda te državna i narodna neovisnost njime izborena.
Ni na kojem se primjeru ne vidi bolje ta podijeljenost u narodu, odnosno jaz između „običnoga“ puka i političkih i napose medijskih elita, nego na primjeru odnosa prema ratnom ministru Gojku Šušku, čije se obljetnice smrti prisjećamo 03. svibnja mjeseca. Franjo Tuđman je bio šef države i to u predsjedničkom sustavu, utemeljitelj ne samo stranke koja je povela hrvatski narod u slobodu, nego i države, u pravom smislu državnik i političar na kojemu je bila sva odgovornost. I ma što o njemu mislili ovi ili oni, Tuđmanovo ime po inerciji ne će izblijediti; ako ništa, svim su detuđmanizatorima na predizbornim skupovima usta uvijek puna Tuđmana.
No o Gojku Šušku ni spomena, štoviše, na njegov se grob prilikom raznih državnih komemoracija ne idu polagati vijenci, novinari i kamere ga zaobilaze u širokom luku, a radi se o ministru obrane koji je dobio rat! Svatko tko bijaše vojnim dionikom Domovinskog rata znade da je Šuškova riječ bila glavna, uza sve poštovanje za vrhovnog vojnog zapovjednika, ministar obrane Gojko Šušak je bio taj kojemu pripadaju najveće zasluge za vojnu pobjedu u Domovinskom ratu.
Mlađim naraštajima (rekli bi neki: „generacijama“) Šuškovo ime ništa ne znači; jednostavno pojma nemaju tko je bio Gojko Šušak. Kad ga se netko i spomene u ovom otužnom javnom medijskom i političkom diskursu, ne zadržava se dugo na njemu. Istinabog, ako ćemo iskreno, Šušak nije, poput Tuđmana nikad bio komunist, nije poput Mesića pljačkao tijela poginulih, ili nije poput Janka Bobetka ili Jože Manolića bio partizan “od kalibra”.
Štoviše, Šušak je napustio samoupravni jugoslavenski „raj“ ’68. godine, pobjegao je iz Titove „obećane zemlje“, postao uspješan u Kanadi i vratio se kako bi zabio posljednji čavao u lijesu bivše države. Te mu stvari ne mogu oprostiti, a k tomu je još i Hrvat iz Hercegovine, što je za jugoslavenske samoupravljače neoprostivo. Nikad im nije „sjeo“ pa su mu zamjerali da je „ustaša“ (kao i svaki Hrvat iz iseljeništva), da je „nepismen“, da nije karizmatičan, „vlasnik pizzerie“… i eto sav takav „nazadan“ i „nikakav“ „hercegovački ustašoid“, prijateljevao je s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, i upravo se zbog Šuškovih poznanstava i veza Hrvatska uspjela naoružati, unatoč, recimo, Budimiru Lončaru i njegovom embargu.
I tako ministar obrane koji je dobio rat, zapravo najzaslužniji za pobjedu u Domovinskom ratu, iz godine u godinu sve prešućivaniji, sve manje spominjan i spomenut u javnosti, namjerno; upravo da mladi na kojima počiva hrvatska budućnost ne bi za nj znali. Da, nije bio „pomirljiv“ poput Tuđmana, „karizmatičan“ poput Sanadera, „duhovit“ poput Mesića, “lepršav” poput Jadranke Kosor ili „blagoglagoljiv“ poput Plenkovića, nije bio član Partije, nije potekao iz „visokog društva“ i nije s majčinim mlijekom povukao Kardeljovu doktrinu. Bio je konkretan, namrgođen, šutljiv i – što je najbolnije za naše jugoviće – učinkovit. Dobio je rat. Bože sačuvaj da mladi naraštaji saznaju da je taj i takav postao jedan od najvećih sinova što ga je Hrvatska dala i beskrajno zadužio svoju domovinu i svoj narod.
Čak na njegovu obljetnicu smrti, „mainstream“ mediji „gromoglasno“ šute. A ako ga netko spomene, histerija hvata naše “poštene” Jugoslavene, žuč im proradi i dobiju probavne smetnje. No, oni drže medije, iako ih je malo, najglasniji su pa ako ih i jednoga dana priroda lustrira zajedno s njihovim (na)sljednicima, šteta će već biti počinjena, jer se iz zaborava najteže vratiti.
Kaže narod za ne baš uhranjene ljude – mršav poput uspomene – dakle sjećanje, uspomena ili „souvenir“ na koga ili što nije samo po sebi nešto trajnije ili stalnije naravi, i zato je potrebno takve vrijednosti njegovati. Nakon što se zaborave ljudi, počinju se zaboravljati događaji, a time i svijest o zajedničkoj prošlosti te zajedničke vrijednosti. Staza je to iščeznuća naroda, kojom Hrvati već dobrano koračaju i zato se ne smije zaboraviti i još manje – prešutjeti.
Neka je Gojku Šušku laka hrvatska zemlja, koju je toliko zadužio.
Mila Marušić/HRsvijet